U maloj dvorani naše osnovne škole treniraju u?enici sportaši, ?lanovi školskog športskog kluba „Brenum“ koji zadnjih desetak godina na �upanijskim i dr�avnim takmi?enjima bilje�e zapa�ene rezultate u više sportova. Najbolji  rezultati ve? dugi niz godina ostvaruju se u odbojci za djevoj?ice koje su više puta postale �upanijske prvakinje. Sve te uspjehe ?lanovi školskog športskog kluba „Brenum“ su ostvarili  pod vodstvom gospodina Franje Hermana, sportskog djelatnika s dugogodišnjim sta�om u školskom športu. Napredak koji je školski sport u �upi ostvario od 1996.g. kada je profesor Herman došao u našu školu, nije ostao nezapa�en, pa je na prijedlog �upanijskog saveza školskog športa Dubrova?ko-neretvanske �upanije, Hrvatski kineziološki savez profesoru Hermanu dodijelio Godišnju nagradu za doprinos i rad u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi - Diplomu sa zlatnom zna?kom. ?estitaju?i gospodinu Franji Hermanu na ovom zaslu�enom priznanju, zamolili smo ga za mali razgovor za �up?icu:

Gospodine Franjo, posao sportskog djelatnika i profesora tjelesne i zdravstvene kulture po?eli ste obavljati u Vašoj rodnoj Slavoniji. Što je bio razlog dolaska u Dalmaciju ?

To je bilo slu?ajno, u školskim sam novinama vidio natje?aj za radno mjesto u Kuni na Pelješcu. Pošto nisam radio u �upanji u kojoj sam �ivio, nego u 13 kilometara udaljenoj Babinoj gredi, �elio sam promijeniti radnu sredinu, pa sam pošao vidjeti kako je u Kuni. Kuna mi se odmah svidjela, a tada je tamo direktor škole bio Ilo?anin, koji je bio vrlo zadovoljan što mu u školu dolazi Slavonac. Odmah sam dobio stan, a i supruga se zaposlila u seoskoj trgovini. Tijekom rada  u Kuni radio sam i dio sati u Trpnju, pa sam kroz neko vrijeme dobio na korištenje u?iteljski stan, koji je 1993.g izgorio uslijed eksplozije plinske boce u susjedovom stanu. Tada su me smjestili u jednu od napuštenih (srpskih) vikendica. Kako mi to rješenje nije odgovaralo, a i iz drugih razloga; srednji sin mi je tada bio u Gimnaziji u Dubrovniku, a najstariji sin Ivan, od prvog dana sudionik Domovinskog rata, ?etvrte brigade, je upravo u to vrijeme teško  ranjen u jednoj od ratnih akcija, tra�io sam posao u Dubrovniku i okolici. 1996. godine mi je ponu?eno radno mjesto u �upi, gdje po?injem raditi kao nastavnik tjelesnog odgoja.

Zna?i, uništenje stana je uzrokovalo Vaš dolazak u �upu ?

Moglo bi se re?i da je bilo tako. U Trpnju mi je bilo jako lijepo, imao sam stan 20 metara od mora, imao sam barku i sve što mi treba. Ali nikada nisam po�alio što sam izabrao �upu. Meni je u �upi fino i sve mi štima, jedino što nisam uspio riješiti stambeno pitanje, podstanar sam i tako ?e vjerojatno i ostati, jer nemam mogu?nosti za kupnju stana po ovim visokim cijenama, a više nema društvenih stanova koji bi mo�da bili povoljni za otkup. U �upi mislim ostati i kad po?em u mirovinu, jer ovdje sad poznam više ljudi nego u �upanji. Predugo sam ovdje i tu se osje?am doma?im.

U �upu ste došli u poratnim godinama. Mo�ete li ukratko ocijeniti stanje u �upskom sportu tada u odnosu na danas. Gdje je ostvaren napredak, a gdje ne ?

Sport je uglavnom u istom rangu kao i prije 12 godina. Nogomet nije napredovao od onoga što sam ja zatekao. Mislim da vodstvo kluba ne vodi ispravnu politiku. Puno našeg propada u sportskom smislu. Mi sada imamo ponovno generaciju naših juniora koji su prvaci, a koji ?e se rasuti jer klub još uvijek dovodi propale igra?e iz drugih sredina koji zauzimaju njihova mjesta. To nije ispravna politika jer ja bih  išao sa forsiranjem naših momaka koji kvalitetom nisu puno slabiji od dovedenih igra?a. Me?utim treba pohvaliti Mirana koji strahovito puno radi sa djecom od drugih razreda do juniora. U radu mla?ih uzrasta je vidljiv napredak, ali lom nastaje pri njihovom prelasku u prvu mom?ad. Što se ti?e odbojke, prvu godinu kad sam došao nismo mogli vratiti servis preko mre�e protivniku. Drugu godinu smo bili tre?i, zatim prvaci �upanije i 6. u Hrvatskoj i ?etiri puta drugi u Dalmaciji što je veliki napredak s obzirom na uvjete u kojima smo radili. Tada smo osnovali i �enski odbojkaški klub, ali napredak kluba ograni?avaju uvjeti u kojima radi. Nemamo pravu dvoranu, pa cure treniraju u Kuparima na betonu. U po?etku su nam protivnici izlazili u susret i dolazili u Kupare, ali u zadnje vrijeme je sve manje ekipa koje �ele igrati u toj dvorani na betonu. Zbog uvjeta rada cure napuštaju klub nakon kadetskog uzrasta, tako da odbojka nakon po?etnog velikog napretka, u zadnje vrijeme zbog nedostatka dvorane stagnira. Taj sport u �upi ima veliku perspektivu, ali za njegov daljnji razvoj je neophodna prava sportska dvorana. Pratim i ostale sportove. Mislim da Gusar sada vodi pravu politiku. Ono s prvom ligom nije bilo dobro. Odavno sam u sportu, pa sam zapamtio da postoje ljudi koji radi sebe i svoje osobne promocije �ele klub imati u što višem rangu natjecanja bez obzira na mogu?nosti i potrebe sredine iz koje dolazi. Sada uprava kluba radi dobro, pokrenuta je škola vaterpola i sve više doma?ih momaka igra za prvu ekipu. Bo?anje ne pratim puno, ali znam da je vrlo uspješan sport. Kad jedna mala sredina kao što je �upa ima prvoligaša i još 5-6 dobrih klubova i veliki broj kvalitetnih objekata uklju?uju?i i dvoranu u Srebrenom, onda je jasno da se radi o vrlo uspješnom sportu.

Kada je u pitanju školski sport, Vaš rad nije samo vezan uz odbojku za cure ili nogomet za muške, kojim se  još sportovima djeca u �upi bave ?

Školski sport je tako?er ograni?en uvjetima. Kad sam došao u �upu, puno smo radili na atletici i kros tr?anju, nastupali smo na utrkama po Gradu,  Krosu Dubrova?kog vjesnika i Utrci ulicama Grada slobode na kojima smo bili dobri i osvajali medalje. Na�alost, zadnjih par godina, otkad sam zbog zdrastvenih problema smanjio obujam svog  rada, ne idemo na kros takmi?enja. Sada je u našu školu došao mladi nastavnik koji predaje tjelesni zajedno sa mnom, a koji je izvanredan gimnasti?ar. Mi na�alost nemamo dvoranu, pa on kao trener gimnastike radi u Mokošici, gdje je ve? postigao zapa�ene rezultate. Zna?i imamo stru?njaka, pa ako bi dobili dvoranu brzo bi postigli napredak i u tom sportu. Imamo i dobre šahiste koji su lani bili prvaci �upanije, pa i dobru mušku odbojku na nivou školskog kluba. Po?ela je s radom i škola košarke, ali i taj sport ovisi o uvjetima. Zan?i imamo perspektive u mnogim sportovima, ali ?ekamo dvoranu jer bez nje se teško mo�e nešto više od ovoga što sada imamo.

Uvijek se u svim pitanjima napretka sporta vra?amo na pitanje završetka dvorane. Znate li vi što više, kada bi mogli do?ekati taj trenutak ?

?uo sam da ide novi natje?aj, ali s obzirom na sva doga?anja postao sam pomalo pesimist, pa stalno mislim oti?i ?u u mirovinu i ne?u uspjeti u?i, kao trener i profesor, u novu dvoranu. Ali dobro i ako bude tako i kad odem u mirovinu ne mislim se povu?i. Nastavit ?u raditi sa najmanjom djecom. Mi smo ve? ušli u projekt "Univerzalne športske škole" koji je namijenjen djeci od 1. do 4. razreda osnovne škole. Treninzi se odvijaju u školskim dvoranama u trajanju od 45 minuta, a rad s djecom provode isklju?ivo profesori tj. nastavnici kineziologije. �upa je velika i svakim danom ima sve više i više stanovnika, ve?im brojem mladih obitelji s djecom, pa tvrdim da bi školski sport završetkom dvorane jako puno napredovao. Oti?i ?u ja, do?i ?e raditi netko drugi, ali bez dvorane teško da mo�e biti daljnjeg razvoja školskog sporta u �upi.

Uz uvjete rada za napredak u sportu je va�na i podrška zajednice u kojoj radite. Jeste li zadovoljni podrškom ljudi s kojima radite ?

Zadovoljan  sam podrškom zajednice u kojoj radim, a posebno bih  istaknuo izvanrednu suradnju sa Miranom Miloslavi?em. On vodi brigu o radu našeg školskog sportskog kluba i nas dva se o svemu dogovaramo.  Za njega nema stvari koja se ne mo�e i sve što dogovorimo uspijemo ostvariti. Prošle smo godine od 32 škole u �upaniji dijelili drugo i tre?e mjesto na osnovu bodova koji se dodjeljuju za uspjeh po pojedina?nim sportovima, pa smo u školskom sportu u vrhu �upanije ispred mnogih škola koje rade u puno boljim uvjetima.

Gospodine Franjo, hvala i �elimo Vam još puno športskih uspjeha i što skoriji po?etak rada u novoj �upskoj športskoj dvorani.