Što moe hrvatski ?ovjek, na Evropski Veliki Petak” – pita se Miroslav Krlea u poznatoj pjesmi. Pribijanje hrvatskih generala na kri u Haagu gotovo se podudarilo s Velikim petkom, ali o?aj je za Hrvate najgore stanje u kojem se mogu na?i poslije presuda Gotovini i Marka?u. Znamo da mo?ne svjetske sile mogu raditi što ele. Bez ikakvih pravnih izlika mogu zaratiti protiv neke zemlje, okupirati je i prouzro?iti stotine tisu?a rtava a da za to ne snose nikakve posljedice. Pogotovo je nezamislivo da njihovim dravnicima ili ratnim zapovjednicima sudi neki me?unarodni sud. Mogu tako?er gospodarskim sankcijama skriviti patnje i smrti mnoštva ljudi, me?u njima i djece, a da ih zbog toga savjest nimalo ne zape?e.
U svijetu pravde nema, niti je ikad bilo. U jednoj davnoj propovijedi sadašnji papa Benedikt XVI. rekao je kako vrijeme prije i poslije Krista više ne moemo dijeliti na neiskupljeno i iskupljeno vrijeme, jer smo svjedoci bezbroj groznih zala u?injenih u “iskupljenom” vremenu poslije Spasiteljeva ivota.
Zlo i danas uvelike vlada svijetom, a na planetu na kojem caruju mo? i nasilje uspijevaju se odrati zemlje koje imaju snage da se odupru ucjenama mo?i i opasnostima od nasilja. Ako je Hrvatska tu snagu zadobila osamostaljenjem, pobjedom u ratu, priznanjem svih drava svijeta, primitkom u Ujedinjene narode, zatim u NATO i skorim u?lanjenjem u Europsku uniju – onda se prema haaškim presudama treba odnositi isklju?ivo s pozicije te snage. Stoga sumnjam u u?inak raznoraznih nastojanja i prijedloga da se svijet upozna s istinom o Domovinskom ratu, o srpskoj agresiji i hrvatskoj obrani, o rezolucijama Ujedinjenih naroda koje su na našoj strani itd. Prvo, oni u svijetu koji tu istinu trebaju znati vrlo je dobro znaju, a oni koji je ustrajno krivotvore i dalje ?e je krivotvoriti. Ako su nam Amerikanci, ne prvi put od rata naovamo, pruili ruku, onda tu ruku treba prihvatiti.
Nevjerojatno je da je paranoja mnogih domoljuba i “domoljuba” kudikamo nehrvatskija od ameri?kog stajališta da se treba okrenuti budu?nosti i da haaške presude ništa bitno u Hrvatskoj ne ugroavaju. I ne trebaju nam re?i Amerikanci (premda je dobro da su rekli) kako Hrvatska više nikome ne treba objašnjavati i dokazivati da je odavno samostalna i suverena drava i da nikakve haaške presude tu ?injenicu ne mogu dovesti u pitanje. Zacijelo je duga?ka povijest kojekakvih poraza i jednako duga?ka povijest ivota bez vlastite drave u Hrvatima razvila “smisao” za brzu predaju, pa se to uvelike dogodilo i poslije kanjavanja Gotovine i Marka?a. Više nas nema, propali smo, ode drava – ta se psihoza osje?ala na prosvjedima i u svakidašnjem komentiranju i izraavanju supatništva i gubitni?kih osje?aja me?u gra?anima. A upravo se to htjelo posti?i. Sjetite se one pobjedni?ke euforije poslije “Oluje”, Vlaka slobode i skupa na prekrcanoj splitskoj rivi, trijumfalnog Tu?manova govora i pitanja “Što još da vam obe?am?” te odgovora naroda: “Vukovar! Vukovar! Vukovar!” – i usporedite to veli?anstveno ozra?je s ovim nepodnošljivim osje?ajem nepravde kojoj je ishodište isti doga?aj, oslobo?enje zemlje. Ali Hrvatska nastavlja ivjeti, i najbolje bi bilo da to bude po na?elu – što me ne ubije, oja?a me! Pretjerano dokazivanje nevinosti samo bi poja?alo tenje u onih koji su je i dosad poricali da je pori?u još više. Potezanje za rukav onih mo?nika za koje mislimo da bi nam mogli pomo?i samo bi poja?alo našu ovisnost o njima.
Pretjerano jaukanje nad vlastitom sudbinom samo bi poja?alo apetite onih koji je nastoje u?initi još gorom. Što odlu?nije treba podizati glavu gore baš kad ti je protivnik nastoji što više pognuti prema dolje. Hrvati nikada u povijesti nisu bili jedinstveniji kao poslije haaških presuda, nikad u nekoj anketi 95,4 posto ispitanih nije bilo za jedan odgovor kao što ih sada toliko smatra da su te presude nepravedne. Nestalo je u tom jedinstvu i partizana i ustaša, i lijevih i desnih, ostao je samo – NAROD!
